Putnik s knjigom u ruci

Biografija i bibliografija Damira Šodana na stanovit je način dihotomijska. On živi između Hrvatske i Haaga, piše poeziju i dramske tekstove, prevodi stihove Charlesa Simica, Leonarda Cohena, Raymonda Carvera, ali i rečenice haških optuženika. U njegovoj se praksi dakle dodiruju i na neukrotive načine prožimaju različita iskustva, udaljene sfere i diskurzi. Kada govorimo o književnosti, Šodan je najznatniji trag ostavio u pjesništvu. Govoreći o prve tri njegove zbirke (Glasovne promjene, Srednji svijet i Pisma divljem Skitu), kritika je primijetila da se radi o pjesniku koji ima „odličan osjećaj za tempo“ i koji je „sposoban u par poteza izgraditi kompletnu kompoziciju pjesme“ (Đurđević), o pjesniku koji se u poetičkom smislu vraća Eliotovoj koncepciji tradicionalizma kao korektivnog mjesta suvremenosti (Sorel) te koji nalikuje nomadu koji rizome pretpostavlja korijenima izvodeći „mikrohistorijske zahvate u oficijelno vrijeme“ (Petković). Osim kao pjesnik Damir Šodan se predstavio i kao poman i ambiciozan pratitelj pjesništva. Godine 2010. objavio je opsežnu antologiju suvremene hrvatske „stvarnosne“ poezije Drugom stranom. Na prijelomu stoljeća često se i s ne baš uvijek jasnim razlozima rabio taj pridjev. U popratnom tekstu Šodan je pojasnio svoje razumijevanje stvarnosnosti u poeziji. U najkraćemu, istaknuo je da riječ o poeziji u kojoj dominiraju mimetičnost, označeno, narativnost, brisanje granica između osobe pjesnika i iskustva lirskoga subjekta. Trenutak stvarnosne shizme tj. simboličku registraciju stvarnosne književnosti povezao je uz FAK koji je, kako kaže, „demokratizirao književnost i mobilizirao tržište komodificirajući knjigu kao relativno isplativu robu. Za poeziju je to značilo simbolički razlaz s tzv. označiteljskim praksama kao intelektualnim, ali i djelatnim naslijeđem (post)strukturalizma“. Dapače, slijedeći pojavne oblike lirske „stvarnosnosti“ od pedesetih godina 20. st. do danas, Damir Šodan je uvriježenu Milanjinu hermeneutičku dihotomiju, koja u hrvatskome pjesništvu razlikuje gnoseološku i semiotičku modelativnu matricu, ublažio dodajući joj tzv. metonimijsku modelativnu matricu. Osnovna razlika koju nudi Šodanova terminološka dosjetka sastoji se u sljedećem: semiotičnost i gnoseologičnost pretpostavljaju povezivanje udaljenih iskustava, uspostavljanje iznenađujućih analogija (uporišne su im figure igra riječima i metafora); metonimičnost pak pretpostavlja kretanje u istom iskustvenom području – rečeno i označeno nalaze se u istom krugu.

Izd. VBZ, Zagreb, 2013.

Vratimo se Šodanovoj pjesničkoj praksi. Potkraj 2013. objelodanio je zbirku Café Apollinaire. Ona donosi 44 pjesme razvrstane u cikluse Carte Blanche, Platonove sjene u Titovoj pećini, Četvrtkom u crkvi i Dvjesto šest kostiju. Svaki ciklus sadrži jedanaest pjesama. Podjela na cikluse u Šodanovu se slučaju može tumačiti kao pokušaj zahvaćanja svekolikog prostora i iskustva (kraci stiha pritom se prostiru na sve četiri strane svijeta), a geometrijska organizacija iznova potvrđuje da se radi o autoru koji brižno osmišljava arhitektoniku knjige.

Šodan tematizira privatnost i povijest, unu­tarnji pejzaž lirskog subjekta i de­hu­maniziranost svijeta (u pravilu posredovanu kakvom pojedinačnom pričom). U prvom ciklusu lirski subjekt neprestano mijenja pozicije i poput kakva sofisticiranog turista bilježi događaje i dojmove. Već u uvodnoj pjesmi zatječemo ga u pokretu – U vlaku za Cascais. On putuje s knjigom u ruci, a svijet promatra uvlačeći svaki prizor i svako lice u svoje egzistencijalno, kulturalno i literarno iskustvo. Primjerice, opisujući djevojku koju susreće u vlaku, spaja povijesni i suvremeni podatak, sveto i profano:

maslinaste puti

i oblih grudi

poput Ornelle Muti.

imala je majicu

Dolce & Gabbana

i držanje Tereze Avilske

dok kontemplira koplje

kojom će je njezin kopljonoša

itd.

U drugoj pjesmi protagonist uživa u predjelima Bretanje, nabraja imena tamošnjih mjesta i gradova, pije pivo iz glinenog krčaga, spominje vulkansku obalu, nepristupačne svjetionike, keltske gene. U trećoj pjesmi perspektiva se mijenja – umjesto protagonista obraća nam se protagonistica, i to iz hamama (istočnjačkoga kupališta, mjesta obreda i užitka). S njom u tekst prodire zrnce feminizma i kritičkoga mišljenja („neki dan sam iz čista mira / pred televizorom pljunula u lice / nekog zadriglog biskupa / dok je pravdao visoke crkvene redove / i njihovo zataškavanje pedofilije“). Bio Šodanov subjekt muški ili ženski, jedno je izvjesno: u rukama će mu uvijek biti knjiga.

U ciklusu Platonove sjene u Titovoj pećini dominiraju ironično i sarkastično intonirane poetske parabole o ideologijama i ideolozima – pojavljuju se među ostalim Tito za tokarskim strojem, Kim Jong-il u posjetu narodnim kravama, Chamberlain u Hitlerovu zahodu, Marxova replika Engelsu iz 1844, versajska dvorana s ogledalima i sl. Pjesnik provodi kritičku analizu totalitarnih ideoloških koncepata i premisa na kojima se zasnivaju. Ciklus zaokružuje  tekstom Iz povijesti bodljikave žice koji metodično – kompilirajući Vojnu enciklopediju (Beograd 1970) – otkriva tko je, kako i kada otkrio tu vrstu žice, gdje se sve i kako upotrebljavala i sl. Kada versificira ideološka pitanja, Šodan je oštar, nerijetko aforističan, beziznimno politički korektan.

U ciklusu Četvrtkom u crkvi u prvom je planu popkulturna mitologija, osobito ikone sedamdesetih i osamdesetih godina – Ramonesi, Stonesi, Beatlesi pa Omar Sharif, Sylvia Kristel, Bruce Lee... Subjekt se predaje djelovanju sjećanja, naizmjence se oglašavaju dječak i odrasli muškarac. Najduža i najkarakterističnija pjesma ciklusa je Rekvijem za Sylviju Kristel u kojoj se famozni film Emmanuelle prikazuje kao inicijacijsko iskustvo osmoškolca, iskustvo koje će postati važnim dijelom njegova identiteta – na sedam stranica prepričavaju se detalji filma, dječakova reakcija na nj, mistificira se glumica, raspreda o njezinu podrijetlu, životu i mračnoj tajni... U završnom ciklusu izmiješani su motivi prisutni u prethodnima – npr. Badnjak u Svetoj zemlji, rat u Bosni, Miss Holokaust, snijeg itd. Vrijedi istaknuti da se s vremena na vrijeme pojavljuju tekstovi kojima autor „komentira“ pjesničke festivale na kojima nastupa, ironizira književne radionice koje polazi ili pak upućuje stihovane replike/posvete pjesnicima koje je na tim mjestima susreo. Tako se u koricama zbirke oblikuje svojevrsno privatno pjesničko bratstvo, a poezija poprima i stanovitu društvenu ulogu.

Imena, imena

Zašto se zbirka zove Café Apollinaire? Čini mi se da je riječ o višestruko evokativnom naslovu, naslovu-gegu s kojim se može krenuti u različitim smjerovima. Mislim da neću puno pogriješiti kažem li da naslov zbirke obećava literarni užitak, neobveznost, modernističku dosjetku, obilje intrigantnih referenci, ukratko koktel spravljen od brojnih i ne uvijek poznatih sastojaka. Café Apollinaire je svojevrsno susretište lutalica, pjesnika i mislilaca, mjesto na kojemu se njihovi stihovi i rečenice dotiču, mijenjaju značenja i ulaze u sasvim nove kontekste. I uzgredan pogled na životopis Guillaumea Appolinairea, čovjeka koji je prvi upotrijebio riječ nadrealizam i imenovao kaligram, otkriva da njegovo pojavljivanje u naslovu sugreira enigmatičnost, nomadizam i provokativnost. Francuski se avangardist naime rodio kao Wilhelm Apolinaris de Kostrowitsky. Majka mu je poljska grofica rođena u Bjelorusiji, a otac (koji ga nije priznao) diplomat talijanskih i švicarskih korijena. Guillaume je među avangardistima bio jedan od najviđenijih pariških boema. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu (pričem je pogođen u glavu). Bio je kicoš, u jednom je trenutku čak optužen za krađu Mona Lise. Umro je sa 38 godina od španjolske gripe.

Tekstovi Šodanove zbirke posve opravdavaju naslovnu sugestiju. Na djelu je svojevrsni iskustveni i tematski nomadizam, osvajanje (ili barem) pobrajanje geografskih i literarnih prostora. Pjesnik se kreće i izrazito dobro snalazi u „carstvu znakova“, njegovi stihovi slijede viđene prizore, doživljene emocije i pročitane rečenice, zalaze iza leđa čvrstim znakovima, putokazima i silogizmima. Šodanova je pasija stalno prizivanje svojih suputnika i duhovnih srodnika te bilježenje imena mjesta, gradova i sl. To me ponukalo da čitajući zbirku stvorim priručne (nepotpune!) popise ljudi i toponima. Vjerujući kako oni nagovješćuju karakter Šodanova mišljenja i pjevanja, navodim ih redoslijedom pojavljivanja:

1. pjesnici, pisci, mislioci:  Antonio Machado, Wittgenstein, Kerouac, Pamuk, Kant, Vladimir Holan, Giacometti, Nicolas Chamfort, Charles Simic, Gadamer, Rorty, Paul de Man, Swift, Slavko Mihalić, André Gide, T. S. Eliot, Breughel, Rudolf Safranski, Adam Zagajewski, Leopoldo María Panero, Roland Barthes, Neruda, Rundek, Demokrit, Ciceron, Proust, Sterne, Winckelmann, Schopenhauer, Frank O’Hara, Heraklit, Majstor Eckhart, Bukowski, Dylan Thomas, Nietsche, Nadie Anjuman, Wordsworth, Keats, Rimbaud, Markantun de Dominis, Yannis Livadas, Suzuki, A. B. Šimić, Horacije, Blake, Gotovac, Cesarić, Kranjčević, Krleža, Thomas Bernhard, Palahniuk, Eggers, Franzen, Dositej, Gaj, Leonard Cohen, George Mikes.

2. toponimi: Cascais, Bohinj, Prag, Cork (Irska), Lukovdol, Zagreb, Tel Aviv, Las Palmas, Žrnovnica, Jakarta, Bahami, Sjeverna Koreja, Zürich, Pečuh, Benares, Queens, Amman, Damask, Bruxelles, Copacabana, Scheveningen, Hollywood, Saint-Tropez, Bangkok, Harar, Lago di Maggiore, Senj, Brescia, Padova, Senia, Split, Heidelberg, Campo de’ Fiori, Vatikan, Sveta zemlja, Betlehem, Tokio, Kyoto, Trst, Herleen, New Orleans, Sierra Nevada, London, Haifa.

Opće je poznato da se iza imena ljudi i mjesta kriju iskustva i priče, da imena funkcioniraju kao komunikacijske šifre. Kada pjesnik posegne za njima, on računa ili na originalno iskustvo (kada je riječ o imenima ljudi) ili na uvriježenu semantiku (kada je riječ o toponimima). Aluzija nikad nije slučajna, ona uvijek otvara prostor i nudi (ne)suglasje.

Priroda poezije

Damir Šodan je izrazito osviješten autor. Počesto pjesmu oblikuje kao ritmičku, stilsku, strukturnu ili tematsku inačicu teksta kojega drugog pjesnika (Zagajewskog, Cohena, Mihalića). Iako je sastavio antologiju „stvarnosne“ poezije, njegovu se poeziju nikako ne bi moglo takvom označiti. Ona je postmodernička, temelji se na poststrukturalističkome nasljeđu. Nije rijetkost u Šodanovim stihovima susresti autore koji su upravo s poststrukturalističkih pozicija proučavali prirodu jezika i (književne) komunikacije poput Rolanda Barthesa ili Paula de Mana. O toj osviještenosti dobro svjedoči tekst Dopisnica iz Kyota ili ‘O vječnosti’. Riječ je zapravo o autopoetičkom eseju u kojemu mi se ključnim čini sljedeći dio:

uz dužno poštovanje prema zvjezdanom zovu lirike, moram priznati da mi se više sviđa zemaljski pristup vječnosti, kakvog sugeriraju zen mudraci upozoravajući nas da je za čovjeka daleko uputnije da se svede na »objektivnu« mjeru i mjesto u nebo zagleda u svoju zdjelu koja isto tako vrvi zvijezdama, samo ih treba »vidjeti«.

ili, drugim riječima, valjalo bi odoljeti pozivu na jaku riječ primjenom slabog mišljenja (hvala na terminu jednom talijanskom filozofu).

Šodan neprekidno propituje granice, mogućnosti i dosege pisanja. Priroda poezije jedna je od tema kojoj se navraća s vremena na vrijeme. U zbirci Café Apollinaire to je veoma sugestivno učinio u tekstu Poezija u malom jeziku podastirući razloge svoje vjere u taj diskurz koji otkriva skriveno, izriče nerecivo i mijenja svijet uvijek na drukčiji način. Držim da pjesmu vrijedi navesti u cijelosti:

poezija u malom jeziku

je kao zvono

u zabačenom selu

što tuče muklo s večeri

kroz memlu provincije

samozaboravno

i poprilično samodovoljno

– reklo bi se –

da nije tih par kuštravih ovaca

skutrenih pred pljusak

u oboru

ispred kamene pojate

što malo-malo

trznu bjelkastim glavama

da ti daju do znanja

da bez obzira na medij

poruka uvijek

stiže na odredište.

Da, poruka uvijek stiže na odredište. I koliko god se to ponekad činilo neizvjesnim, uvijek ju ima tko čuti. Zbog toga pjesnik u stvaralačkoj samoći mora biti radostan, ali i oprezan. Poezija u malom jeziku je kao i poezija u velikom jeziku – diskurz koji humanizira i preobražava svijet.